HKM Frauenfeld

Galopirajući, bezobzirni i brutalni kapitalizam, kojeg je glavni bog profit, ostavlja mnoge ljude na rubu vrlo zahtjevnog društva za koje su, da bi se pojedinac u nj integrirao, potrebna znatna financijska sredstva. Takav kapitalizam, koji je prevladavajuća ideologija, stvara gladne, siromašne i bolesne u trećem svijetu te, u zemljama tranzicije kao što je naša, ljude koji su zbog manjka prihoda bačeni na rub društva. 

Taj isti kapitalizam koji uzrokuje najgore svjetske probleme u isto vrijeme proglašava socijalnu osjetljivost kao svoju drugu najvažniju vrednotu, nakon profita. To je, naravno, kontradikcija: jer ako je profit prva vrednota, onda je socijalna osjetljivost nužno zadnja. Ovaj mentalni sklop, kojim je zaraženo 90% zapadnog svijeta, uključivši i ‘vjernike’, stvara jednu nužnu zabludu: da Crkva mora novcima i imovinom sve nadoknaditi onima koje kapitalizam tlači i osiromašuje. Naime, prosječan čovjek je izujedan i traumatiziran ovom kontradikcijom (žudnja za profitom, i s druge strane posljedica te žudnje: glad, ratovi, za koje oružje prodaju kapitalisti, i bolesti – s čime ga mediji svakodnevno bombardiraju). U društvenom mijenju, iz tih trauma mnoštva pojedinaca, stvorila se neka freudovska nesvjesna i duboka krivnja; kako je to stanje nerješivo bez radikalne promjene kapitalističko-profitne paradigme, a nitko nema volje da je promjeni jer u njoj vidi ideal za svoje lažno blagostanje (dovoljno novaca da može trošiti na beskorisne predmete: tehniku, odjeću, stanove…) onda se na Crkvu prebacuje odgovornost i očekuje žuđeno rješenje konflikta savjesti – ispiranje krivnje. Zbog toga se socijalna dimenzija proglašava kao glavno poslanje Crkve pa ispada da Crkva postoji da bi spašavala ljude od socijalnih problema – ne bi li postigli gore opisano blagostanje. (Idelizirano ostvarenje ove ideje često se izriče u nekom blesavom scenariju u kojem bi Crkva prodala sve svoje zgrade, nekretnine i pokretnine i nahranila gladne – čitaj: nezadovoljne trenutnim standardom).

To je besmislica jer kapitalističko-profitni stroj proizvodi uvijek nove katastrofe koje je nemoguće zakrpati… Uostalom, krpanje proizvedenih socijalnih problema naprosto nije crkveno poslanje. Crkva ne vjeruje da je na ovom svijetu moguć raj. Isto tako ne leži u njenoj moći da razriješi ovaj kompleks krivnje modernog profit-blagostanje ‘vjernika’ jer on to sam u sebi mora napraviti odričući se ovog mentaliteta koji žudi za vječnim povećanjem standarda. Crkva se brine o vječnom spasenju, milosti itd., a socijalnost joj je sekundarna. Kako se gladnom čovjeku ne može govoriti o Bogu, i vječnom spasenju, zato postoji karitas, i misije, i razne crkvene organizacije koje, i ovdje i u trećem svijetu, hrane i školuju desetke milijuna ljudi. Ljudi koji su izgubili autentičnu vjeru, a takvih je mnogo i među našim vjernicima, postali su idolopoklonici religije kapitalizma (profita i napretka) – koji se nesvjesno nada osnovati neku vrstu raja na zemlji – a da toga često nisu ni svjesni. Čitajući komentare čini mi se, oprostite na smjelosti, da je mnogo tipičnih predstavnika ovog mentaliteta. Zgrada biskupske konferencije možda jest pretjerana izgradnja (iako ni približno tolika kakve su bile izgradnje u povijesti: katedrale, samostani… s obzirom na tadašnju razinu blagostanja) ali nije ni približno najvažniji problem onome u kome je ostalo ponešto iskrene vjere… Bez ljutnje.

Da pojednostavnim malo:

Profit-kapitalizam propovijeda o pravdi i kruhu za sve iako proizvodi suprotno: uništava ekologiju, stvara podjele, siromaštvo i bolesti u 80 % čovječanstva. Ti lažni propovjednici prozivaju Crkvu zato jer ona ne želi biti zakrpa za njihove zločine. Da, vizija Crkve kod prosječnog ‘vjernika’ je ‘zakrpa kapitalističkih zločina’. Ako to Crkva ne želi biti onda se na nju projicira zločinački osjećaj krivnje i odgovornosti ne bi li se oprala kapitalistička savjest. Eto, upravo zato je jedina tema vezana uz Crkvu – novac: koliku tko ima plaću, koliko košta misa, koji auto netko vozi, koliko se prima iz proračuna…? novac, novac, novac… ništa drugo nije zanimljivo. Naravno, pošto svećenici, i biskupi, i redovnici dolaze iz naroda – a ne padaju s Marsa – onda su i oni često zaraženi ovim istim mentalitetom, o kojem je gore riječ, pa onda i sami, nerijetko, ideale traže u potrošnji novca i podizanju vlastitog blagostanja. Jednako su krivi koliko i svi drugi koji su nevjernici ili laici. Eto, tako se ta zgrada pokazuje kao jedna sasvim obična slabost nekolicine ljudi, ništa osobito… Tko god očekuje da će mu Crkva – umjesto njega samoga u odnosu s Bogom – razrješiti ovaj gore opisani kapitalistički duboki osjećaj krivnje – prevario se… Uostalom, i pored toga, svaki čovjek, samim svojim postojanjem, je nužno nosioc žestokih konflikta, krivnji, strahova i neizvjesnosti… Sve to se ne rješava upiranjem prsta u drugoga – nije još nikome uspjelo pa neće ni meni ni vama!

Petar Nodilo